Izložbom “The less I know the better” kontekstualizuje se pitanje slobode i izbora, i preispituje čovekova odgovornost kao i njegova (ne)mogućnost da preuzme istu. Razapet između mnoštva opcija i nesumnjivo slobodan, čovek današnjice je, zbog svega što mu je savremeni svet pojednostavio, u veoma nezavidnoj poziciji. Naviknut na instant rešenja i opštu hiperdostupnost, na brze promene, i naizgled neograničene mogućnosti, kada je suočen sa krucijalnim pitanjima egzistencije čovek se ispostavlja bolno nespremnim i nesnađenim. Ovu dihotomiju multisposobnog i potpuno nesposobnog čoveka, čoveka u procepu, autorka i preispituje.
Savremenost je donela mogućnost da odlučujemo sta smo i šta želimo da budemo. Unapred zadate forme se mogu ili ne moraju ispunjavati, konačno sve više razumemo performativnost roda i mogućnost drugačije identifikacije, možemo promeniti veroispovest, profesiju, stil, prisutnost u javnosti. Biramo i kreriramo sebe, i sa jedne strane prividno možemo sve, dok s druge, Slavica svojim radovima otvara pitanje znamo li uvek kako da se izborimo sa svim što nam je pred nama, kao i da li uopšte želimo toliko puteva pred sobom. Što je više puteva, to manje znamo kojim da krenemo. Čovek je slobodan da načini ma kakav izbor, kojih je pred današnjim čovekom bezbroj, ali upravo tom mogućnošću je, paradoksalno i sputan jer je za svaku donetu odluku direktno odgovoran i samo on snosi posledice i teret svog delovanja. Osećamo se slobodnim sve dok ne moramo da biramo, a izbori, bili oni prosti dnevni ili ozbiljniji životni, ne mogu se izbeći, a samim tim ni njihove posledice.
Sartrovski rečeno, pojedinac jeste proklet slobodom koja mu a priori pripada i nedeljiva je od njega samog, a Slavica svojim delima, veoma suptilnim i pažljivo konstruisanim jezikom, govori o strahu o odgovornosti, i implicira odgovore na pitanje da li i u kojoj meri čovek oseća satisfakciju zbog te slobode, ili baš suprotno, njenu težinu.
Odbijajući da prihvati svet u kome se greške ne brišu tako lako kao na društvenim mrežama, čovek neretko ostaje nem i neaktivan pred ozbiljnim pitanjima, i radije bira indiferentnost, otvarajući sebi prostor za permanentno menjanje umesto donošenja odluka. Suprotstavljajući solidne forme i nedefinisane oblike autorka materijalizuje čovekovu potrebu za rešenjem i odgovorima, ali i prihvatanje čekanja kao prirodnog stanja umesto proaktivnog delovanja. Prividno sa dve noge na zemlji i jasnih obilka, ali zapravo veoma nedefinisani, nepotpuni, Slavičini ljudi čekaju da budu nađeni. Izjednačene u svojim nedostacima, neke od figura se nadopunjuju i zajedno čine treća, hibridna i nešto manje nesavršena, ali još uvek necelovita tela. Izuzeti od odgovornosti i delovanja, ovi ljudi su u pasivnoj, posve ličnoj potrazi za istinom.
VLADIMIR: E, pa? Krećemo li?
ESTRAGON: Da, hajdemo.
Ne miču se