Granica i horizont predstavljaju topološke odrednice kojima su naša polja vida, kretanja i saznanja definisana i svako delovanje i iskustvo je direktno ili indirektno, u njihovim okvirima. Iako ih savremeno iskustvo daleko nadilazi, “granice” prečesto odjekuju u današnjici, i uprkos tome što su politički konstruisane barijere, definišu slobodu, kretanja i koegzistenciju, postajući najdirektniji odraz društvenog raspoloženja, dok se “horizont” javlja kao kontrateža, a oba termina se, budući prezasićena simbolikom, u savremenom svetu neretko svakojako i eksploatišu. Kao “dve strane istog novčića” ovi pojmovi funkcionišu po principu suprotnosti- razgraničitelj i ujedinitelj. Granica prodire, seče, i odeljuje, dok horizont poravnjava, izjednačava, otvara mogućnosti i daje nadu. Međutim, značajnije od te međusobne dinamike, bazirane na suprotnostima, je to da ove “linije” zapravo imaju identičnu prirodu. Obe su izvrsni primeri topoloških fantazija, jednako mitologizovani “prostori” koji u fizičkom smislu i nisu zaista prisutni i nemaju opipljivo uporište u stvarnom svetu, dok su istovremeno toliko jake imaginarne konstrukcije, duboko povezane sa doživljavanjem poznatog i nepoznatog, da su neizostavne čak i u svakodnevnom govoru. “Iza granice” i “na horizontu” su tačke rezervisane samo za onestvari i događaje koje zapravo nemamo i još uvek ne poznajemo, i koje nas drže u titravom obećanju svog postojanja ne nudeći nikakvu sigurnost i potvrdu istog.
Kao takav topos, horizont predstavlja vrhunac između dva stanja, sigurnosti i neizvesnosti, gde se ono što poznajemo konstatno sudara sa onim što ne, preliva, obuhvata ga, i već u trenutku susreta sa nepoznatim ono to prestaje da bude budući da ga prisvajamo kao novostečeno iskustvo. Ukoliko jedna od dve neprekidne funkcije koje slikaju jedan topološki prostor, može neprekidno biti transformisana u drugu, one se nazivaju homotopnim što je identičan princip po kom se nepoznato pretvara u poznato. Horizont je otvoren i menja se, mi “ulazimo” u njega a za uzvrat, on se pomera sa nama, kao i samo iskustvo. Takva, homotopična priroda horizonta, kao pojma koji se, pored toga što jezauvek smešten ispred nas, i tantalovski nedostižan, kao perpetum mobile i konstantno menja kako mu prilazimo, ga i uspostavlja kao bihejvioralni model savremenosti. Živeti u savremenom svetu znači biti svestan i baviti se pitanjima koja su jednako globalna koliko i lokalna, i kretati se u okviru konstelacija tema i problema fluidne prirode, čije su granice u konstantnom pokretu i na tom talasu ugibanja i pokretljivosti, nemoguće je ostati statičan. Moderna “disciplinarna društva” o kojima Fuko govori [1] , u kojima pojedinac nikada ne prestaje da prelazi iz jednog zatvorenog sistema u drugi, i u svakom dobija novi set pravila koja mora da poštuje (u okviru kojih pronalazi predestinirane ciljeve i zadovoljstvo u ostvarivanju istih), su krajem XX i finalno u XXI veku zamenjena Baumanovim liquid society, “tečnim društvima”. XXI vek je uveo novog čoveka, kome je gotovo nezamisliva identifikacija sa samo jednim i to unapred određenim ciljem već se traga za ispunjenjem i teži zadovoljstvu koje jedino donosi perpetualna evolucija, stalna naklonost promeni. [2] Konstantno pravljenje izbora, biranje pogodnih i fleksibilnih ad hoc identiteta, kroz koje pojedinac navigira umesto karakteristično jednodimenzionalnih, konstruisanih identiteta.
Budući neuhvatljiv, i de facto nepostojeći, horizont tako postaje ključan fenomen, koji ostaje sinonim za cilj, samo što je taj cilj u mnogome izmenjen. To više nije sama destinacija, nego navigacija- traganje, pomeranje. Navigacija počinje tamo gde mape postaju nevidljive ili nedovoljno razumljive, i umesto uokviravanja, i reprezentacije unapred definisanog sveta, navigirati znači konstantno “apdejtovati” i prilagođavati, multiplicirati svoje poglede na svet. Biti u konstantnom pokretu, ali ne stići nigde finalno jer se dosežući konstrukt fantazije, naše projekcije raspršavaju i ispostavlja se da “čak ni čovek ne želi zaista da stigne u zemlju na horizontima kojoj se nada.” [3] Na tom putu, bez fiksne destinacije i u konstantnom traganju otvara se dijalog između Nikolića i Octaviana. Drugačijih generacija, pozadina, iskustava, geografskih uporišta, kreću se, sakupljaju, modifikuju, beleže, istražuju i predlažu oblike postojanja u savremenosti.
Obojica su okrenuti traganju, za materijalima, idejom, u neprestanom su pokretu, prikupljanju, konstruisanju i rekonstruisanju. U njihovoj umetničkoj praksi, stari materijal neretko biva aktiviran u novo postojanje, već samom činjenicom njihovog izbora i sakupljanja. Domingos i Branislav pronalaze presek svojih vidika i način da navigiraju do te tačke, predstavljajući pokretljivost kao suštinu individualnog delovanja, ali i koegzistiranja, i to kroz potpunu negaciju fiksnih, stabilnih struktura. Svakako, u pitanju su drugačije vrste pokretljivosti. Nikolić funkcioniše po Uelbekovoj ideji (Elementarne čestice) da je da bi se transformacija desila neophodno da nešto posluži kao zamena, i deluje iz pozicije sadašnjosti, istražujući na koje je sve načine moguće modifikovati ono trenutno, i raditi sa postojećim zadatim strukturama. Kako razumeti njihovu prirodu i rastegnuti je do maksimalnih kapaciteta njihovih varijabilnosti, u kojima sve može da bude ono što nije, ili zapravo u svojoj suštini jeste? S druge strane, Octaviano svojim radom “Vista” koji funkcionište na relaciji prošlost-budućnost, prepliće te dve niti. Poziva na totalni pokret i nove početke ali “napreduje sa glavom okrenutom unazad” [4] sve vreme oslanjajući se na brazilsku tradiciju (jangada brod), i nasleđe, samo sa novom vizijom, koja je donekle poznata i prepoznatljiva, ali ipak drugačija. 10 U sveopštoj i večitoj potrazi za smislom i tačnim odgovorima, opremljen novim konstrukcijama za Novog čoveka, “You’ll make sense when you find a horizon” pomalo ironično nagoveštava nemogućnost dosezanja unifikovane predstave istine, i pronalaženje smisla kao vrhunac samospoznaje, ali i apsolutnu neophodnost postojanja ideje o njima i
važnost potrage.